15. Ne pravi budalu od sebe
Takve sam ja sreće. Kad god kuvam kafu, zvoni telefon ili zvono na vratima. Ovoga puta još gore. Zvone i telefon i zvono.
Ne javljam se i ne otvaram dok ne popijem kafu. Može svet da se okrene.
– Dušice. Otvori. Znam da si tu.
Rajku moram da otvorim. Znam da je u nevolji kad ovako uporno zvoni.
Rajko je u očajnom stanju. Dobro je što Petra po običaju nema.
– Znam kako ti je, ali preteruješ. Višnja je samo temperamentna žena.
– Znam, Dunjo. Znam sigurno. Pratim je danima. Ali nikako da ih uhvatim na delu.
– Samo si bolesno ljubomoran. Ne pravi budalu od sebe.
– Ma, siguran sam. Malo-malo, pa službeni put… I uvek sa njim. Nema više vremena ni za kuću ni za decu… I sve više radi prekovremeno. Ma, siguran sam… kad ti kažem… Moja Višnja više nije moja.
– Preteruješ, Rajko. Preteruješ. Višnja je samo previše ambiciozna. U poslednje vreme ni sa mnom se ne druži… A bile smo najbolje školske drugarice.
– Pa je l’ ti kažem, znam ja nju.
– A Petar sumnja da… Ti i ja… Komplikovano.
– Nije valjda?… On je poludeo… Ali ni njemu nije lako… Dunjo, šta će biti s nama?
Tešim Rajka zagrljajem kao majka dete. On i jeste veliko dete.
– Žao mi dece, Dunjo… I moje i tvoje.
– Biće sve u redu, ne brini.
Dušica i Rajko su toliko bili zauzeti sobom da nisu ni primetili kada sam ušao u stan. Video sam kako ga Dušica ljubi. Video sam! Nisu to samo senke na zidu. To je zagrljaj.
“Biće sve u redu, ne brini.”
Dušice, Dušice! To si i meni hiljadu puta govorila. Isto sam i ja rekao Milovanu. One noći u seoskoj kafani kada mi je pričao svoju tragediju.
nastaviće se….
Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor
(Iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)
