– Biće sve u redu. Ne brini, Milovane.

– Biće, naravno. Ali kad izravnamo račune.

– Kome je osveta dobro donela?

– Pa ti ništa ne razumeš… Zato tako i izveštavaš. Prava istina o ovom haosu nikada neće stići do gledalaca te tvoje televizije.

– Ne razumem.

– Znaš li šta mi je Antun rekao dok me odvezivao?

– Ono kad su ti odsekli uvo? Izvini.

Izletelo mi. Znam da ga više od odsečenog uveta boli silovanje žene.

Milovan me samo pogledao. Nastavak njegove priče me dotukao. Više nego vino, cigare i nespavanje:

“Komšija, ne zameri starcu… Nisam ja kriv… Evo, odvezaću te.”

“Lepo mi vratiste sve one godine koje je moja Sanja provodila u vašoj kući čuvajući tvoje unuke.”

“Kamo sreće da nikad nije ušla u moj dom.”

“I to mi je hvala, komšija.”

“Pa da… ne kužiš… Muž poslednji sazna.”

“O čemu ti to, čika Antune?”

“Kad sam počeo, da ti velim do konca… Onaj moj najmlađi… Dražen… Zbog njega je dolazila… Zbog nje se još ne ženi.”

“Lažeš!… Zašto je onda pred braćom silovao?

“Bog će ga znati, nećače… Rat je, izopačio se narod.”

“Lažeš! Lažeš! Lažeš!”

Antun vadi pištolj.

“Evo, gledaj… Još pre rata sam hteo da ga ubijem. Da me ne sramoti… A sad… svu trojicu… Nisam mogao… A ti kako hoćeš… Neka ti je bogom prosto…”

Milovan skoči. Bez otpora uzima pištolj i uperi ga u Antuna koji mirno stoji i gleda u pod.

“Lažeš! To su tvoji sinovi… Kome sada da verujem?”

 

nastaviće se….

 

 Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor

 

(Iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *