Dušica zagrljajem teši Rajka. Diže pogled preko njegovog ramena i ne veruje očima.

Petar stoji na vratima sobe zabezeknuto. Drži pištolj uperen u Dušicu i Rajka, još zagrljene:

– Kome sada da verujem?

– Ne, Petre. Nisi shvatio! – odmahuje Dušica jednom rukom, a drugom sklanja Rajka u stranu.

Petar okreće pištolj neodlučno. Čas u Dušicu. Čas u Rajka.

Rajko ustaje, zaklanja Dušicu i ide prema Petru razdrljenih grudi:

– Pucaj ako će ti biti lakše. Mislio sam da si mi prijatelj. I da mi veruješ. Moja Višnja je sa drugim. MOJA! A tvoja Dunja je drug. Prijatelj. Prava žena. Samo ti to ne umeš da ceniš. Pucaj, prijatelju. Učini mi uslugu. PUCAJ!

Petar spušta pištolj koji mu isklizne iz ruke i pada na pod. Postiđeno i izgubljeno gleda čas u Dušicu, čas u Rajka… Lagano spušta pogled ka pištolju na podu.

Rajko brzo prilazi i uzima pištolj.

 

Nikad mi nije palo na pamet da dignem ruku na nekoga. Ni na sebe. Ne znam šta mi bi.

Još mnogo toga imam da završim, ali ne stižem. Rastržu me na sve strane.

Muči me Dušica…

Muči me Nada…

Muči me ovaj zagađeni grad. A ovi u Basenu nikako da mi daju podatke o radioaktivnom uvoznom koncentratu bakra. Neko za to mažnjava debelu lovu. Ali još nemam dokaze. Znam samo da nam ne gine ekološka katastrofa.

Ne zameram onima koji rešenje vide u odlasku iz Bora. Idu ljudi gde im je bolje. A nekada je ovde bilo najbolje…

Neko mora da spasi ovaj grad.

Umesto da pišem o tome, da ukazujem na probleme, da prozivam odgovorne, da predlažem rešenja – ja gubim vreme u kafanama i pišem pesme na salvetama. Da sam ih čuvao, mogao bih da izdam zbirku.

“Sve moje salvete”? Ha, nije loš naslov.

Posle ove gluposti sinoć, dugujem mom dnevniku bar jednu pesmu. Posvećujem je svim Dunjama i Nadama:

 

 

        Moja pesma

          

Zima stiže, Dunjo moja,

zima pozna.

Gde ću sutra biti – ko zna,

dunjo moja – zimo grozna.

 

U proleće, Nado moja,

pesma ista.

Gde sam bio – varka čista,

nado moja – suza blista.

 

Leto prođe, Dunjo moja,

leto dugo.

Gde sam bio – ne zadugo,

dunjo moja – moja tugo.

 

A u jesen, Nado moja,

kad sve svene,

neće biti uspomene,

nado moja, čak ni – MENE.

 

nastaviće se….

 

 Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor

 

(Iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *