10. Bolje vozim kad sam pijan
“Idem ja, idem ja, idem ja…” – odjekuje eho u Petrovim ušima. Dugo mu treba da shvati da nije u seoskoj kafani na ratištu, nego za stolom u svom stanu sa Dušicom i Rajkom.
– Društvo, idem ja. Ćao – pozdravlja Rajko na vratima.
– Taman posla. Moj najbolji prijatelj i kolega da ide pešice. Dušice, idemo!
– Kako da voziš kad si pijan?
– Nisam pijan. Idemo!
Dušica i Rajko se zgledaju i slegnu ramenima. Ne vredi raspravljati sa Petrom. Pogotovo kad je u takvom stanju. Ali na izlazu iz zgrade Rajko pravi grešku:
– Nemoj, Pero, pijan si.
– Ja pijan? Pa šta? Ja bolje vozim kad sam pijan.
– Lepo je vreme. Mogu pešice.
Dušica hvata Rajka za ruku. Oboje znaju da reči više ne pomažu. Petar to vidi i shvata drugačije, ali ljubomoru ne pokazuje. Agresiju ispoljava na automobilu:
– Sad ćete videti kako ja vozim.
Spasavaj se ko može! Motor urla. Gume škripe. Pešaci beže. Žuto svetlo na semaforu crveni od stida.
Kad ti treba policajac, nigde ga nema. Sada se stvori saobrćajna patrola kao da je iz asfalta iznikla. Juri za Petrom plavo rotaciono svetlo. Zlokobno zavija sirena.
Petar najzad staje. Ali to nije kraj njegovog ludiranja.
Policajac zna s kim ima posla:
– Dobar dan, dokumenta molim.
– Znaš li, bre, ko sam JA.
– Gospodine, pokažite dokumenta i izađite iz automobila.
– Ja sam, bre, NOVINAR TELEVIZIJE!
– Gospodine, to je vaš problem. Izađite iz vozila i duvajte.
– Nema potrebe, sve je u redu – brzo splasnu Petrova prepotencija.
– Samo vi duvajte.
Dok Petar duva, Dušica izlazi iz kola i prilazi policajcu. Povlači ga u stranu. Šapuću.
Petru je prizor izoštrio čula. Sve vidi i sve čuje.
– Kako, Dušice?! Jedva se drži na nogama. Izgubiću posao.
– To je moja briga. Vidimo se.
Dušica koketno ulazi u kola. Ume ona to. I dobro joj stoji.
Policajac sa osmehom prilazi Petru:
– Dokle smo stigli? Da vidimo kolika je koncentracija krvi u alkoholu.
– Nema problema. Sve je u redu.
– Malo čudno, ali stvarno je sve u redu. Srećan put.
Do Rajkovog stana u automobilu niko ne progovara. Ni reč. Petar uvek ide u krajnost. Vozi toliko sporo da nas prelaze i pešaci.
Ispred zgrade, valjda slučajno, čeka nas Rajkova žena Višnja. Moja školska drugaric uvek je hladna i prema meni i prema Petru. Ne znam zašto je takva, ali Rajku ništa ne prebacujem. Zdravo – zdravo i to je sve. Ponekad ni toliko. Samo okrene glavu. Sada nas zove na kafu. Kome je u ovom napetom trenutku do kafe, mada bi nam svima dobro došla.
Dalje blamaže spasava nas Rajko:
– Pusti ljude. Imali su težak dan. Drugi put.
Njegova Višnja samo sleže ramenima i okrete se komšinici. Rajko, začuđenog izraza lica, odmahnu rukom i postiđeno uđe u zgradu. Petar i ja, takođe postiđeni, uđosmo u auto.
Za mene tek sada nastaju problemi.
– Sredila si i ono sa policajcem… kao i sve do sada… Kako ti umeš… Sposobna žena, nema šta!
Šta da kažem? Bolje da ćutim.
– Špijuni na sve strane… I policajca su poslali… Koje je vreme došlo da ni sa svojom ženom ne mogu da budem bez nečijeg nadzora.
Dok zaneseno i nervozno priča, Petar sve brže vozi.
– Mogao bi malo da smanjiš gas.
– Mogla bi i ti malo više da mi veruješ.
– Da, kad bi prestao da piješ i da izigravaš Don Kihota.
– Ne razumeš ti mene… Nikada me nisi ni razumela… A nisi me ni volela… A naleteo sam na pravu temu… da otvorim centralni Dnevnik.
– Naletećeš tako pijan i na banderu.
– Ma, ozbiljno ti kažem. Čekam poverljiva dokumenta. Postoje podaci o radioaktivnom otpadu koji tope u topionici. Borani sve to udišu. A neko mažnjava veliku lovu. Zato me i prate… Špijuni… I da znaš… Nisam pijan koliko svi vi mislite.
nastaviće se….
Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor
(Iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)
