Posle pesničke samokritike i narcisoidnosti, Petar je rešio da radi. Ne danju kad i svi ostali, nego noću.

Dan je samo mučenje.

Noć je Petrovo vreme.

Redakcija prazna. Prazan i ekran kompjutera u koji Petar odsutno zuri čekajući inspiraciju.

Ne primećuje da u redakciju njegova inspiracija ulazi tiho. Na prstima.

Nada prilazi Petru. Kao senka. Poljubi ga brzo. Ovlaš. Stidljivo.

Petar se iznenadi, zatečen neočekivanim. Razvuče usne. Zaiskri život u očima.

Nada, zabrinuta, sede pored Petra.

Gledaju se nežno i ćute.

– Petre, moramo da razgovaramo. Bar toliko ti dugujem.

– O čemu? Zar nisi sve rekla?

– Ovakav život nema smisla.

Petar skreće pogled na kompjuter i prazan ekran. Tiho, rezignirano “čita” još nenapisane redove:

“Život na ivici površinskog kopa… Ova slika za Bor nije neobična. Ljudi žive i na samoj ivici površinskog kopa. Rudnik se širio – ljudi su ostajali čak i kad nije…”

– Čuješ li me… Ja putujem… Idem u Australiju… Ovakav život nema smisla..

Petar se trže. Mirno diže pogled sa praznog ekrana. Prazno pogleda Nadu.

Slomljenim glasom nastavlja nenapisani tekst:

“…čak i kad više nije bilo uslova za bezbedan i pristojan život. Ali ljudi su se voleli i ništa im nije bilo teško.”

– Razumeš… Naša veza nema perspektivu.

Petar gleda Nadu izgubljeno, ali nežno:

– Zašto je horizont nad Borom nalepši kad ga gledaš sa ivice površinskog kopa?

Nada je ljuta i odlučna:

– Zar ne vidiš haos i kriminal oko sebe? Lopovi se bogate, a pošten čovek ni platu ne prima. Jedino ti hoćeš da radiš iz entuzijazma. Za čije zdravlje? Šta ti možeš da promeniš?… U kom svetu ti živiš?!

Petar davno shvata Nadine reči, ali ne želi da menja sebe nego druge.

Gleda Nadu pravo u oči.

I ona njega:

– Osvesti se. Ovakav život nema smisla.

– U pravu si. Kao da slušam mog ludog brata Jovana iz Australije.

– Imao si šansu. Jovana više ne mešaj u ovo.

Gledaju se dugo. Ispitivački.

Petar prvi spušta pogled. Polako klizi očima prema njenom krilu.

Nada u krilu drži Kvantasovu avionsku kartu za Melburn…

Petrova glava klone na tastaturu kompjutera.

Na ekranu monitora plešu crna slova u haosu…

 

nastaviće se…

Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor

(iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *