18. Život na ivici površinskog kopa
Posle pesničke samokritike i narcisoidnosti, Petar je rešio da radi. Ne danju kad i svi ostali, nego noću.
Dan je samo mučenje.
Noć je Petrovo vreme.
Redakcija prazna. Prazan i ekran kompjutera u koji Petar odsutno zuri čekajući inspiraciju.
Ne primećuje da u redakciju njegova inspiracija ulazi tiho. Na prstima.
Nada prilazi Petru. Kao senka. Poljubi ga brzo. Ovlaš. Stidljivo.
Petar se iznenadi, zatečen neočekivanim. Razvuče usne. Zaiskri život u očima.
Nada, zabrinuta, sede pored Petra.
Gledaju se nežno i ćute.
– Petre, moramo da razgovaramo. Bar toliko ti dugujem.
– O čemu? Zar nisi sve rekla?
– Ovakav život nema smisla.
Petar skreće pogled na kompjuter i prazan ekran. Tiho, rezignirano “čita” još nenapisane redove:
“Život na ivici površinskog kopa… Ova slika za Bor nije neobična. Ljudi žive i na samoj ivici površinskog kopa. Rudnik se širio – ljudi su ostajali čak i kad nije…”
– Čuješ li me… Ja putujem… Idem u Australiju… Ovakav život nema smisla..
Petar se trže. Mirno diže pogled sa praznog ekrana. Prazno pogleda Nadu.
Slomljenim glasom nastavlja nenapisani tekst:
“…čak i kad više nije bilo uslova za bezbedan i pristojan život. Ali ljudi su se voleli i ništa im nije bilo teško.”
– Razumeš… Naša veza nema perspektivu.
Petar gleda Nadu izgubljeno, ali nežno:
– Zašto je horizont nad Borom nalepši kad ga gledaš sa ivice površinskog kopa?
Nada je ljuta i odlučna:
– Zar ne vidiš haos i kriminal oko sebe? Lopovi se bogate, a pošten čovek ni platu ne prima. Jedino ti hoćeš da radiš iz entuzijazma. Za čije zdravlje? Šta ti možeš da promeniš?… U kom svetu ti živiš?!
Petar davno shvata Nadine reči, ali ne želi da menja sebe nego druge.
Gleda Nadu pravo u oči.
I ona njega:
– Osvesti se. Ovakav život nema smisla.
– U pravu si. Kao da slušam mog ludog brata Jovana iz Australije.
– Imao si šansu. Jovana više ne mešaj u ovo.
Gledaju se dugo. Ispitivački.
Petar prvi spušta pogled. Polako klizi očima prema njenom krilu.
Nada u krilu drži Kvantasovu avionsku kartu za Melburn…
Petrova glava klone na tastaturu kompjutera.
Na ekranu monitora plešu crna slova u haosu…
nastaviće se…
Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor
(iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)