30. Samo glasno razmišljam
“Badava ja sve ovo pričam.”
Rečenica kao eho odjekuje u Petrovoj glavi sve dok ne shvati da to govori Milovan u seoskoj kafani na ratištu pričajući meni i Petru svoju tragičnu priču.
– Badava ja sve ovo pričam… Niti smeš da napišeš, ni da snimiš, niti će ti to iko objaviti. A oni baš takve stvari snimaju i svoje zločine pripisuju Srbima… Ja zamalo zbog onog odsečenog uveta da završim pred streljačkim vodom, a oni za mnogo gore stvari dobijaju nagrade…
– Medijski rat odavno smo izgubili – rezignirano i više za sebe kaže Petar. – Urednici tako hoće i tu se ništa ne može. I njima političari kroje uređivačku politiku. Misliš da nisam tražio da pređemo i na hrvatsku stranu! Misliš da nisam hteo da čujem i njihovu istinu! Ali kako tamo da sačuvam živu glavu? Znaš li koliko je novinara i snimatelja već poginulo? Nema istine u ovom ratu. A kad se sazna, za nedužne žrtve biće kasno. I za preživele. Zaboravljamo još od Kosova. I ovo će biti naše Kosovo…
Kao da ne čuje, Milovan nastavlja obraćajući se Petru:
– Sećaš li se one kamere… kad su mi… silovali Sanju… i sve to snimali… Znaš li čija je?… Iz Televizije Osijek. Dali su im da snimaju sopstvene zločine. I ta zverstva odlaze u svet kao da smo ih mi počinili.
– E, sad preteruješ. Otkud znaš šta su tvoje komšije snimile?… Osim silovanja… tvoje žene.
Petar shvata da pitanjem pozleđuje Milovanovu najsvežiju ranu. Srećom, Milovan ne obraća pažnju na Petrovu netaktičnost:
– Nisam znao do jutros… Dok nisam ušao u njihovu kuću… To morate da vidite…
To što sam video – bolje da nikada nisam video.
Milovan me ujutro odveo u oslobođeno selo. To mu je tazbina. Roditelji njegove žene Sanje i Draženovi roditelji imaju kuću do kuće. Sanja i Dražen zajedno su rasli. Stari Antun je sa sinovima kasnije napravio kuću na Trpinjskoj cesti u Vukovaru. Sanja i Milovan sami su izgradili kuću pored njihove na Trpinjskoj cesti. Tako su postali dvostruke komšije: i u selu i u gradu.
Ulazimo u Draženovu kuću u oslobođenim Tordincima. Velika soba puna televizora, video-rikoredera, radio kasetofona, muzičkih stubova, tepiha, posuđa, bele tehnike…
– Sve ovo preneto je iz srpskih kuća – rezignirano objašnjava Milovan.
– A zar sad, kad su Srbi oslobodili selo, iz hrvatskih kuća neće sve biti preneto u srpske kuće?
Milovan kao da ne čuje pitanje koje i meni samom više zvuči kao konstatacija. Vadi video kasetu iz torbe, ubacuje u video-rikorder i pali televizor:
– Gledaj i ne zapitkuj mnogo.
Na ekranu leševi u krupnom planu. Izmasakrirani.
Ne mogu da gledam. Nemam vazduha. Muka mi je.
Milovan ‘ladan kao špricer koji pije:
– Imaš slab stomak, a? Oni koji su sve to uradili i snimili, nisu imali te probleme…
– Ove kadrove sam već video… Na BI-BI-SI-u… Kao dokaz da Srbi masakriraju Hrvate.
Milovan zaustavlja stop kadar. Pokazuje jedan po jedan:
– Je l’ ovo Hrvat?… Ovo su moje i Antunove komšije preko puta: Milica, Miloš, Ljubica i Milutin. Cela porodica Jovanović… Spasio se samo Luka… a i on je posle poginuo u borbi sa ustašama… Pa dvoje Petrovića, najstariji ljudi u selu… Pgledaj decu… Srpska deca… Sve iz istog sela. Sve ih poznajem… Znaš li koliko je još ostalo živih?
– A čiji su oni leševi civila što smo juče videli skoro u svakom dvorištu?
– Šta misliš, čiji su?
– Samo glasno razmišljam…
– I ja… Često… Ali povratka više nema…
Kaseta ide dalje.
Ćutimo.
Milovan naglo uzima pištolj i ceo šaržer sasu u kameru u uglu.
Ubijena kamera opet puca u mene…
nastaviće se…
Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor
(Iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)