Umesto u skloništu, spasenje, ne od “stelta”, “tomahavka” i kasetnih bombi nego od nepravde novog svetskog poretka, tražim u manastiru Vratna i neimarskom čudu prirode koje meštani prosto nazvaše Vratnjanske kapije. Zajedno sa snimateljem i vodičima idem tragom Feliksa Kanica.

Sa ovog puta-bekstva od ružne stvarnosti i nevidljivog neprijatelja može ispasti dobar dokumentarni film.

Putujući po Srbiji u drugoj polovini 19. veka, Austrijanac Feliks Kanic, balkanolog i veliki prijatelj srpskog naroda, bio je i u manastiru Vratna, kako sam kaže, “zbog njegovog divnog položaja i crkve za koju se vezuju mnoga stara predanja”.

Svoj prvi susret sa crkvom i manastirom u Vratni i sa Vratnjanskim kapijama pre više od stotinu godina Feliks Kanic opisuje u knjizi-putopisu “Srbija”:

“Prijatno jezdenje ovom prostranom visoravni ulepšavao je pogled na Karpate, Miroč i brda ka Deli-Jovanu. Kod jedne vodenice utonule u zelenilo, koju je odavao samo njen šum, skrenuli smo nizbrdo ka Vratni. Tamo je stao svaki život. Svečani mir je vladao u njenoj sve užoj klisuri i uskoro smo stajali pred belom crkvicom među moćnim, strmim stenama iz čijeg su nas drvenog zvonika pozdravljali jasni zvuci klepala. Čovek koji je iz njega tako vešto izmamljivao te zvuke bio je jedan kaluđer koji je ovamo došao iz sremskog manastira Grgetega. Jedini stanovnik ovog svetišta, Pahomije Damjanović, pozvao nas je u svoju skromnu kućicu i doneo da nam pokaže ono što je smatrao za staro i vredno.”

U manastiru Vratna Feliksa Kanica dočekao je kaluđer, a nas dočekuju monahinje, jer danas je, za razliku od Kanicovog vremena, Vratna ženski manastir.

Monahinja Nadežda, nastojnica manastira, pokazuje renoviranu crkvu i priča o činjenicama koje je prikupio Feliks Kanic zapisavši to i u svojoj knjizi “Srbija”:

“U jednom zaista pažnje vrednom triodu našao sam bojama slikanu vinjetu i među raznim hroničarskim zapisima belešku da je manastir osnovan 1415. i renoviran 1836. Međutim, u narodu se i dalje održava predanje da je crkvu sagradio Nikodim, arhiepiskop pod kraljem Milutinom (1279 – 1321) i da je predvorje, namenjeno ženama, nastalo u neko docnije vreme. U jednom, na žalost krečom premazanom, teško čitljivom natpisu iznad ulaza u narteks naveden je kao osnivač ‘Šarban Voda Desturca iz Bukurešta u godini 1415.’…”

Crkva i manastir u Vratni danas pripadaju Timočkoj eparhiji. Daleko od komunikacija, u božjem miru i spokojstvu, i danas čuvaju hrišćansku veru i tradiciju.

Nastojnica manastira Vratna, mati Nadežda, gostoljubiva je, ali rezervisana. Jedva smo je nagovorili da kamerom snimimo razgovor. Tiho i smerno izgovorila je u jednom dahu:

– Ljudi se polako vraćaju veri. Renovirali smo neke delove crkve, ali još mnogo toga treba popraviti. Dobro sarađujemo sa mesnom zajednicom i Hidroelektranom Đerdap, ali manastirskom imanju smeta divljač iz lovišta koje se nalazi u neposrednoj blizini.

Zapadno od manastira Vratna, u steni do koje se uzbrdo teško dolazi, pred samim ulazom u pećinu nalazi se ruševina ćelije Svetog Nikodima kome se pripisuje osnivanje manastira.

Gledam rađanje sunca sa grebena litice iznad male Vratnjanske prerasti. Tako stručnjaci zovu Vratnjanske kapije – ovo neimarsko čudo prirode. Na litici, na kojoj sedim obgrlivši je nogama, toliko je strmo i nepristupačno da se ne može stajati a da se ne izgubi ravnoteža.

Prizor je veličanstven.

Da li je ovako nekada uživao i Feliks Kanic?

Da li ovu lepotu, sa još većih visina, gore na nebu, vide i NATO piloti!?

Jedva održavam ravnotežu opkoračivši oštri greben litice.

NATO piloti nemaju taj problem. Čim sruče svoj smrtonosni tovar na ovu lepotu, žure u bazu nesvesni da se lepota ne može ubiti.

Iznad manastira u Vratni uzdiže se okomita krečnjačka litica. Izdaleka se putniku namerniku čini da sasvim pregrađuje dolinu kojom teče reka Vratna, ili Jabuča, kako je naziva Feliks Kanic. Ali kada se od manastira pođe dvestotinak metara uz reku Vratnu, zastaje dah od lepote prirodnog, lučno zasvođenog, kamenog mosta ispod kojeg slapovito i penušavo huči reka Vratna.

Razumljivo je ushićenje Feliksa Kanica pri prvom susretu sa neimarskim čudom prirode – Vratnjanskim kapijama koje on naziva Gornja i Donja vrata na Jabuči.

Osim Feliksa Kanica Vratnjanske kapije, ili prerasti, proučavali su i opisivali Vladimir Karić (1887) i Jovan Cvijić, rodonačelnik srpske geografske nauke (1895). Sedamdesetak godina posle Jovana Cvijića sliv reke Vratne i Vratnjanske prerasti detaljnije su istraživali profesori Geografskog fakulteta u Beogradu dr Dragutin Petrović i dr Dušan Gavrilović:

“Dužina male prerasti je 15 metara, širina 33, visina otvora 34 i debljina svoda deset metara. Velika prerast ima dužinu 45 metara, širinu 23, visinu 26 i debljinu svoda 30 metara. Dužina Suve prerasti je 34 metra, širina 15, visina 20 i debljina svoda deset metara.

U desnom stubu Velike prerasti istražena je pećina predstavljena pravim lavirintom kratkih kanala ukupne dužine 240 metara i visinskog raspona od čitavih 60 metara, a u uzvodnom klisurastom delu doline još nekoliko manjih pećina i stalnih ili periodskih kraških izvora.

Velika i Mala prerast starije su po vremenu nastanka i čine ostatak nekadašnje jedinstvene tunelske pećine, dok je Suva prerast stvorena u nešto mlađoj evolutivnoj fazi usecanja rečnog toka Vratne.”

Od sve tri Vratnjanske kapije najnepristupačnija, i možda zato i najlepša, jeste treća ili Suva prerast.

Trebalo nam je dobrih sat vremena hoda, u tom delu isušenim koritom reke Vratne, da dođemo do Suve vratnjanske kapije. Prva smo televizijska ekipa koja prolazi ispod ove kapije.

I to u ovom ludom vremenu NATO bombardovanja Srbije.

Malo je što prvi snimamo ovu lepotu odozdo, ispod kapije. Hoću više. Hoću da prođemo preko kapije kao preko mosta.

– Nema šanse. Jedva smo dovde došli. Rizično je. Gore smo prelazili još kao deca čuvajući ovce. Tada i nikad više. S vama nećemo, a sami ne možete da nađete put – uglas govore naši vodiči Stojan i Vojislav, meštani iz Vratne.

 Obići i snimiti svu ovu lepotu za samo tri dana, probijati se vrletima, vododerinama, planinariti, neplanirano se okupati u Vratnjanskoj reci – jeste izuzetan fizički napor. Nisam verovao da smo u takvim uslovima prešli pedesetak kilometara, iako su me u to ubeđivali naši vodiči i lovočuvari. Jedan od njih, najstariji i najiskusniji, Nikola Kimidžikić, treći dan je preležao u Lovačkom domu pored manastira. Proradio mu čir.

– Jedu me ovi gore – pokazuje stari Nikola na nebo. – Nit’ ih čuješ, nit’ ih vidiš, a oni negde sruče nekakve bombe. Ljudi će da se snađu, al’ šta će sirota moja divljač. Živinče ne zna da se žali.

I dalje uspravno i monumentalno, kao da prete suncu derući oblak, stoje sve tri Vratnjanske kapije – Velika, Mala i Suva prerast.

I dalje slapovito i penušavo huči reka Vratna (ili Jabuča, kako je zove Feliks Kanic) ispod prerasti Mika, kako Malu vratnjansku kapiju naziva lokalno vlaško stanovništvo.

I dalje crkva i manastir u Vratni čuvaju božiji mir i spokojstvo u saglasju sa ljudima i prirodom i neguju hrišćansku veru i tradiciju.

Ushićeni lepotom koja zrači iz saglasja jedinstvene prirode Vratnjanskih kapija i manastira Vratna – krećemo punih očiju i nenarušenog spokojstva prema Jabukovcu, Negotinu i Boru.

Kao nekada Feliks Kanic, veliki prijatelj srpske prošlosti i srpskog naroda.

Neću montirati dokumentarni film “Tragom Feliksa Kanica: Vratna” dok se NATO bombardovanje Srbije ne završi.

 

nastaviće se…

Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor

(Iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *