9. Mina u šljiviku
Prošle noći jedinice JNA i dobrovoljci oslobodili su Tordince. Preko naših veza saznajemo za akciju. Žurimo na lice mesta. Uvek smo bili na prvoj borbenoj liniji zahvaljujući meštanima koji su nas obaveštavali i vodili. Jugoslovenska narodna armija bila je rezervisana prema medijima. Pogotovo prema kamerama. Zato smo izgubili medijski rat.
Isto je i ovoga puta. Vojska nas jedva pušta u selo. Možemo da snimamo samo uz njihov nadzor.
Leševi na sokacima, u dvorištima, na kućnom pragu. Nema snimanja. Razgovor sa meštanima moguć je samo ako vojska odabere sagovornike.
Arkan postrojava svoje “Tigrove”. Deli im čips:
– Ovo vam je do ručka. Da niko nije pljačkao seoske kuće – usiljeno je ozbiljan komandant.
Dosta mi je cenzure. Ovde sam da vidim istinu o ovom ratu sopstvenim očima. Bar na srpskoj strani kad na hrvatsku ne smem ni da pomislim. Nadam se da isto misle i hrvatske kolege. Ali nas niko ne pita.
Rajka nigde nema. Znam da u blizini krišom snima. Pukovnik JNA me ne ispušta iz vida i čudi se gde mi je snimatelj. Spasavaju me Arkanovi dobrovoljci i borci meštani. Smiruju pukovnika i garantuju za bezbenost ekipe. Odvode me do poveće grupe civila. Petar i Rajko su među njima već obezbedili sagovornike za planirani intervju.
– Kamera ide… Akcija!
– Poštovani gledaoci, kao što vidite, selo je noćas oslobođeno. Ustaše su se povukle prema Osijeku i Vukovaru i sve ovo su posledice šestomesečne okupacije i noćašnje borbe za oslobođenje.
Razgovaramo sa preživelim meštanima, Srbima, Hrvatima, Mađarima, koji su zajedno u selu preživeli šestomesečni ustaški teror.
– Vi ste Hrvat. Kako je bilo dok su ustaše bile u selu?
– Ne znam. Ja sam rođen posle rata.
– Ne 41. nego sada.
Još kod prve reči intervjuisanog Hrvata srpski borac, meštanin, bez desnog uveta, repetira pušku. Nervozno, gotovo krvoločno, obilazi oko kamere i cele grupe. Prilazi Hrvatu i unosi mu se u lice:
– Ne znaš, matori? Ne znaš? A znaju li tvoji sinovi? Majku vam ustašku! Smaknuću te kao pile!
Borac bez desnog uveta jedva se uzdržava. Povuče se korak unazad i podiže pušku. Ostali srpski borci priskaču. Smiruju razbesnelog borca:
– Milovane, ima vremena. Nećemo pred kamerama.
Odvode Hrvata, Srbina i Mađara.
Rajko ne isključuje kameru:
– Ovaj je lud. Mogao je sve da nas pobije.
Petar sleđeno gleda u kameru. Objektiv mu još nije kao puna čaša crnog vina. Sada mu liči na topovsku cev. Iz nje šiknu plamen. Razleže se eksplozija.
Petar se strese:
– Šta to bi?
– Ništa. Nagazio neko na minu u šljiviku – odmahuje glavom Milovan.
Iz pravca gde su odveli Hrvata, iz dubine dvorišta, preko kuće, diže se dim posle eksplozije.
Eksplozija i dalje odjekuje u Petrovoj glavi. Pije koliko i Milovan već čitave noći u seoskoj kafani, ali eksplozija ne prestaje. Za stolom je trezan samo Rajko. I ja, naravno.
– Milovane, nisi smeo onako pred kamerama. Morao si da se kontrolišeš.
– Da se kontrolišem? Šta me briga što vi snimate. Ma budite srećni što nisam pucao i u vas.
– Što sam ti ja kriv? – blentavo se iščuđava Petar.
– Još pitaš? Em TI lažeš narod, em puštaš da i ona matora hrvatska budala TEBE laže. “Ne znam, ja sam rođen posle rata.” E, ubiću ih kad-tad.
– Nećeš, valjda, samo zbog jedne rečenice – čudi se Petar.
– Ništa ti ne razumeš… Matori je već platio. Ali njegov sin Dražen… ubiću ga kad-tad.
– Šta ti je on skrivio? – novinarski je znatiželjan Petar.
– E, da su TEBI silovali TVOJU ženu, na tvoje oči… Sva trojica… Ali kome ja pričam? Niti smeš da snimiš istinu, niti će ti je iko na svetu objaviti. Ma, kakav svet – neće ni u Srbiji… To što i vi i oni snimate – daleko je od istine… I naše i njihove…
Rajku se ništa od ovoga nije dopalo:
– E pa, društvo, dosta je bilo za večeras… Idem ja…
nastaviće se….
Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor
(Iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)
