13. Ista Čučuk Stana
Dođe tako bezvezni dan kad nema izlaza iz sopstvene kože. Jedini izlaz je kafana. Ali glava mi puca još od sinoć. Slomila me i ova fotelja. Boli me svaka koščica.
Dušica misli da spavam. Skockala se k’o engleska kraljica. Šunja se, k’o fol da me ne probudi. Licemerka. Ljubi me, a na prstima izlazi iz stana. K’o lopov.
Ne sanjam. Ne umišljam. Video sam.
Šta sam video?
Dve senke na zidu u kuhinji. Ljubili su se.
Njihove senke?
“A ti kad završiš sa špijunima u svojoj glavi, dođi u krevet”. Možda je Dušica u pravu.
Nemoguće da je saznala za mene i Nadu. U tom slučaju ubile bi me i jedna i druga.
“Naša veza nema perspektivu”. Možda je Nada u pravu.
Nada? Da se javi bar telefonom.
Sećam se dana, sata i minuta kad smo se sreli.
Rajko i ja snimamo reportažu o rušenju starog gradskog jezgra u Negotinu. Opština donela odluku, a ceo Negotin se digao na noge da spasi od rušenja stari trgovački centar grada Hajduk Veljka i Mokranjca. Razgovaramo sa građanima. Ostaje nam razgovor i sa predsednikom Skupštine opštine Negotin.
Ulazim u Predsedništvo. Za stolom sedi Hajduk Veljkova Čučuk Stana.
Otkud Čučuk Stani telefonska slušalica?
Nezainteresovano me pogledala i nastavila da cvrkuće telefonom.
Rajko i ja stojimo bez reči. Zaboravio sam zašto smo došli.
Kad devojka spusti slušalicu, zamahnu kosom, podiže grudi, zateže mini suknju, obiđe oko stola i pruži ruku:
– Ja sam Nada. Tebe znam sa ekrana.
Nisam izdržao njen pogled s tolike blizine.
Ne znam kako smo ušli kod predsednika i šta smo razgovarali. Znam samo da je Nada dva-tri puta ulazila i svaki put me u prolazu dotakla dugom plavom kosom po licu.
Razgovor sa predsednikom nikako da se završi. Ponavljali smo snimanje bar deset puta. I strpljivi Rajko više nije mogao da izdrži.
Od celog razgovora pamtim samo kad je predsednik pozvao Nadu:
– Odvedi novinare na ručak. U našu kafanu.
– A vi?
– Ja nemam vremena. Ti si im domaćin.
Nada je bila najbolja domaćica. Ručak je potrajao do večere.
Rajko se sam vratio u Bor. Ja sam stigao posle dva dana.
Za ta dva negotinska dana i noći dobro sam upoznao i Nadu, i Mokranjčevu rodnu kuću, i Hajduk Veljkovu barutanu i konak kneza Todorčeta…
Najviše mi se dopala Čučuk Stana.
Sa Nadom sam upoznao dušu Negotina. I onu starovremsku i ovu savremenu.
Nada nije volela Negotin. Dva meseca posle našeg prvog susreta došla je u Bor. Odmah se zaposlila u Opštini i za pola godine udala se za Stanka, svog kolegu iz kancelarije.
Taj njen brzi prelazak iz Negotina u Bor bio mi je sumnjiv. U Boru je znala mnogo ljudi. Viđali smo se često. Uz mene je upoznala ceo Bor. Sa svima je bila fina. Sa mnom je nastavila i posle udaje.
Šta god da se događalo sa nama – za mene je Nada ista Čučuk Stana.
Telefon u Petrovom stanu uporno zvoni.
– Da?
– Ćao… Ja sam…
Petar se strese. Drhtavom rukom pali cigaretu. Povuče dim punim plućima. Bolno uzdahne.
– Petre, čuješ li me?
– Ćao, Nado… Dugo te nije bilo.
– Možeš da misliš o meni šta hoćeš… Ali, eto… Nisam izdržala… Samo da ti čujem glas.
– Je l’ ti sad lakše?
– Teško mi je… Plašim se. Stanko ne sme da sazna za nas sad kad čekamo vizu za Australiju.
– Rekao sam ti na početku da ću ti iskomplikovati život… Desilo se obrnuto.
– Nemoj, molim te…
Na putu do redakcije Petru je neprestano pred očima Nadina bolna grimasa i telefonska slušalica koju privija na grudi. Nije stigao da joj kaže njenu rečenicu: “Naša veza stvarno nema perspektivu”.
nastaviće se….
Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor
(Iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)
