Kada je u depresiji, Petar ponekad besomučno radi. Tako je napisao svoje najbolje televizijske izveštaje, osvrte, komentare, reportaže…

Otkako se poslednji put vratio sa ratišta u istočnoj Slavoniji i zapadnom Sremu, iz depresije ne izlazi i sve manje radi. Drži ga još samo opsesija ekologijom. Rešio je da iskoristi one poverljive podatke šefa tima za analizu uvoznog koncntrata bakra.

Noć je Petrovo vreme. Kad nije u kafani, sam sedi u redakciji Televizije Bor. Samo da je što manje u svom malom stanu.

Beži od Dušice. Beži od sebe.

Nema Nade. Neće je ni biti.

Petar shvata da sa ovakvim mislima od rada u redakciji nema ništa. Odlazi u studio. Kad se upale svetla i uključe kamere, koncentracija je drugačija. Misli su brže i jasnije.

Pod punim studijskim svetlom i pred uključenom kamerom Petar sedi za stolom voditelja.

 U mislima teče prilog o ekološkim problemima u Boru…

Petar “čuje” deliričnu muzičku podlogu.

“Vidi” kadrove aerozagađenja, jalovišta, površinskih kopova, Borske reke, topionice, livenja bakra…

Sve ih je snimio Rajko.

Rajko?

Ode misao. Ode koncentracija.

Crveno svetlo iznad kamere sve brže trepće. Iz objektiva kamere plamen. Kamera opet puca u Petra.

Rajkova i Dunjina senka na zidu kuhinje. Ljube se.

Nasmejana Nada, u zagrljaju Biznismena, maše i namiguje Petru. Ili to Nada maše, a Biznismen namiguje?

Rajko ljubi Dušicu u automobilu.

Urednik ljubi Dušicu u montaži.

Nadin avion nestaje na horizontu…

Puče reflektor u studiju. Puče film u Petrovoj glavi. Još samo odjekuje eho glasa predsednika Skupštine opštine Bor:

“A, ‘oćeš rat. E, imaćeš ga.”

– Imaćete ga i vi. SVI!

Petar odlučno ustaje. Uzima malu studijsku kameru zajedno sa stativom.

 U žurbi napušta studio.

 Sva studijska svetla ostadoše upaljena.

 

U svom malom stanu Petar kao u transu postavlja kameru i priključuje je na video-rikorder.

 Snima sebe i gleda se na monitoru. Nije zadovoljan.

Traži bolji ugao. Kadrira krevet. Zadovoljan je.

Programira video-rikorder.

Ulazi Dušica i vidi završnu scenu programiranja video-rikordera.

– Ćao. Najzad si stigao.

Na Dušicu Petar je potpuno zaboravio.

– A, kupio si kameru?

Dušica priđe Petru. Umiljava se.

Petar ostaje hladan. Ćuti. Kao da je uhvaćen u krađi.

– Rano je. Da spremim nešto na brzaka. Da glocnemo.

– Neka. Nisam gladan.

Dušica ne izdrža:

– Kafanska hrana je bolja. Piće posebno. Je l’ da?

Petar ćuti. Nestrpljivo gleda u kameru i video-rikorder.

– A povrh svega, studio smo preselili u ovu rupu od stana… Pa da, ovo je odlična scenografija ne samo za ekološki prilog, nego i za ekološki dugometražni film. Ne moraš da se pomeriš odavde. Snimi sve ovo i ne samo da ćeš otvoriti drugi Dnevnik nego ćeš pobediti na festivalu ekološkog filma.

Petar demonstrativno odlazi iz stana. Dušicu i ne pogleda.

Dušica gleda kameru i programirani video.

Sve  shvata. Istog trenutka donosi odluku.

 Mirno prilazi telefonu i polako okreće brojčanik:

– A, tako… Odučiću ja tebe i od bolesne ljubomore i od kafane… Alo, Rajko… Ćao… Sama sam… Potreban si mi, dođi odmah… Ma, ne pitaj ništa. Hitno je…

 

nastaviće se…

Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor

(Iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *