Prošle noći montirali smo one dosadne muzičke spotove. Mrtva sam umorna, a danas me čeka isti posao. Petar nije spavao u stanu. Stara priča.

Kasno pre podne, a meni se još spava. Šminkanje mi nikada nije išlo, ali moram. Lakše mi je kad su zavese navučene. Druge žene se šminkaju u kupatilu, meni je lakše pored kompjutera uz stonu lampu.

Nekad me plaši spopstvena senka na zidu: imam utisak da nisam sama. Sad mi se i senka ofucala. Neće mi pomoći ni kilo šminke.

E, Petre, opet si zaglavio u kafani… Otkud tvoja senka pored moje? Nisi me poljubio mesecima, a sad me ljubi tvoja senka. Zašto blediš? Petre, vrati se.

 

Dok Petrova senka nestaje, zvono na vratima malog stana sve jače zvoni.

Dušica nikako da se vrati u stvarnost.

Zvono i dalje zvoni…

Dušica ustaje i otvara vrata.

Ulazi Rajko. Usiljeno veseo:

– Ćao, Dunjo. Ovo doba, a ti još spavaš? Gde je Petar… nije valjda već otiš’o u redakciju?

– Nema ga već tri dana i dve noći. Opet ga uhvatilo ono njegovo. Velika TV zvezda u kafani istražuje veliku ekološku temu.

– A i ti se baš ne dosađuješ. Zgodan onaj naš urednik, a? Kako vam ide montaža muzičkih spotova?

– Rajko, Rajko! Zar i ti, stari prijatelju?

– Naši smo, Dunjo, ne brini… Ali ako Petar sazna, ubiće te.

– Petar i dalje živi u svom svetu kafane i televizije. Da je drugačije, imala bih muža.

– Dobro da je ostavio bar kompjuter i igrice.

– Kamo sreće! I kad je u kući, od njega nikakve vajde. Bar da se malo poigra sa decom. A kad ih odvedem u selo, nedostaju mu.

– I ti preteruješ. Posveti mu malo više pažnje. Previše je osetljiv… A imali ste tako idealan brak… Ne znam kako da ti kažem… Po gradu se priča…

Rajko priđe Dušici i šapuće joj na uvo…

Petar se, po običaju, bilo noću – bilo danju, ušunjao u stan. Dušica i Rajko nisu ga ni primetili.

 

Kad sam to video, kao da sam popio duplu votku na eks. Moja žena i moj kolega, moj ratni drug i prijatelj? Oni zajedno, meni iza leđa? Odavno sumnjam, ali da ih pustim još malo. Da ne pravim frku dok ne budem siguran.

 

– Zdravo, Rajko, šta ima?

– Evo, Petre… da vidim šta radiš… Nema te ni u redakciji, ni u kući.

– Kafana je njegova kuća.

Dušica je odavno odustala od šminkanja. Sada odustaje i od uzaludnog razgovora. Razočarano odlazi u kuhinju.

– Da se spremi ručak. Najbolji pijatelj nam je došao u goste… posle dugog vremena – naređuje i gunđa Petar sedajući za kompjuter.

– Pero, stari druže, ostavi taj kompjuter. Pričaj kako je u redakciji. Otkad ništa nisam snimio.

Odgovora nema. Zna Rajko s kim ima posla, ali ne odustaje.

– Opusti se malo, čoveče. Imaš tako divnu ženu.

Petar se trgne, ali i dalje igra bezveznu ratnu igricu:

– Kao gore na ratištu: biju Srbi, al’ biju i Turci. Nema primirja.

Rajko shvata uzaludnost razgovora sa Petrom. Razočarano ustaje i odlazi u kuhinju:

– Dunjo, treba li ti pomoć? Znaš da sam pored moje Višnje postao ekspert za kulinarstvo. Ona neće ni kafu da skuva… A on je dovoljan sam sebi.

Petar kriomice prati Rajka pogledom. Nasumice kuca po tastaturi. Vidi njihove senke na zidu kuhinje u poverljivom razgovoru. Čini mu se da su zagrljeni. Ostavlja kompjuter. Odlazi u kupatilo. Umiva se kao da se rashlađuje. Gleda svoj lik u ogledalu dok se voda sliva niz bradu..

Iz ogledala ga ošinu fleš bek: Dušica i Rajko se ljube u kuhinji.

– A ja… A Nada?

 

nastaviće se….

 

 Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor

 

(Iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *