Apsolutno relativno

Vidiš, nije trebalo mnogo vremena da milion puta dokažu da je čupavi Ajnštajn bio u pravu. Jeste, znali smo mi i pre laserskog interferometra, čudesnog sokoćala za dokazivanje gravitacionih talasa. Bar je ovde sve oduvek relativno, a kamoli širom svemira. Ipak, radi podsećanja: kaže formula da vreme različito teče blizu masivnog objekta i daleko od njega. Praktičnu primenu nađoše za časovnike na veštačkim satelitima: taman da su i atomski, udaljeni od planete za nijansu su brži, pa se lako izračuna koliko su vremena „preskočili“ ne bi li se uskladili sa ovdašnjim, zemaljskim satovima. Teoretski, za turistu koji se slika pored piramide, vreme teče sporije nego za njegovog, malo udaljenijeg, fotografa. Ali, pošto je reč o razlici za koju je atosekunda prevelika dimenzija, ispada da to nije previše važno. E, tu je draž relativnosti: može biti, ali ne mora da znači.
Kako god, LIGO sokoćalo posmatralo je nešto neobično: sudar ili „sastavljanje“ dve crne rupe i efekat koji to izaziva u kontinuumu prostora i vremena. Kada bi postojala mogućnost da priđeš dovoljno blizu crne rupe, na primer one u središtu galaksije, vreme bi teklo fantastično sporo, toliko da bi se u tamošnjim minutima na Zemlji, na periferiji Mlečnog puta, istovremeno smenjivali vekovi. Ajnštajn je, sada već opravdano, posumnjao da gravitacioni talas ume da „udari“ žestoko i promeni celokupnu strukturu prostora i vremena, mnogo osetnije u neposrednoj blizini svog nastanka, kao i svaki drugi talas. I dokaz baš nekako stiže iz fantastično dalekih crnih rupa, gde se čini da vreme teži beskonačnosti, a prostor, ovaj nama poznati, trodimenzionalni, teži sabijanju do nule, ničega. Obrnuto bi se shvatao koncept tamne energije, nešto gde prostor teži beskonačnom, ali vreme teži nuli, nije bitan faktor u jednačinama kvantne fizike, poput onih kojima se dokazuje efekat kvantnog poravnanja. A to drugo, uzgred, i širi svemir. Teži li beskonačnom?
Baš tako: tamna energija i tamna materija, koncepti su za kojima će besomučna potraga veka sada postati još interesantnija. Nije ni čudo, kažu astronomi, bez njihovog razumevanja zaista nam „nedostaje“ 95 odsto svemira. A ni Ajnštajnova asimptota da ne možeš preći brzinu svetlosti ni zakoni termodinamike da temperatura ne može čak ni do apsolutne nule, ne daju „malobrojnoj“ materiji značajnu šansu da im se približi. Kako, uostalom, kad mora da postoji i u prostoru i u vremenu, ma koliko relativni bili? Ko zna, da je Tesla raspolagao novim spoznajama i terminologijom, bar odbačeni i nenaučni koncept etra zamenio konceptom tamne energije, na primer, svašta bi se tu i ranije ispričalo. Kako reče on, sve je ionako svetlost, razređena ili zgusnuta. Ili možda, novom naučnom terminologijom, sve je manje ili više mešavina tamne materije i tamne energije, u različitim odnosima? Posle Higsovog bozona, kažu da je fizika elementarnih čestica prišla veoma blizu tamne materije. Biće da uskoro stižu da to mnogo bolje i preciznije objasne neke sledeće velike priče iz CERN-a.
Autor: Bojan Obradović