Otkad su Konstantin Batigin i Majk Braun, astronomi Kalteh univerziteta u Kaliforniji objavili, početkom godine, da postoje matematički dokazi da u Sunčevom sistemu gotovo izvesno postoji planeta do deset puta veća od Zemlje, ali manja, recimo, od Neptuna, „reaktivirali“ su se internet zaljubljenici u priču o planeti Nibiru. Prema tim „konstrukcijama“, ona s vremena na vreme (najčešće spekulišu: 3600 godina) obilazi Sunce u orbiti blizu Zemlje, menja joj putanju i uzrokuje kataklizme, poput pomeranja kontineneata, zemljotrese i vulkanske erupcije i tome slično. Iako se naučnici oštro suprotstavljaju argumentima, kad čovek u nešto „navijački“ poveruje, izgleda da je teško i istinom dokazati suprotno.

Prava nova Deveta planeta (s obzirom na to da se Pluton već desetak godina smatra planetoidom), ako i kada bude potvrđena teleskopima, biće u orbiti koja je u proseku 20 puta udaljenija od već dalekog Neptuna. Pokazuje to astromehanika, koja ima veoma dobra i precizna predviđanja i ne bi bilo prvi put da je u pravu. Ovo bi značilo da se prava „za sada nepoznata“ planeta jednom okrene oko naše matične zvezde za deset do 20 hiljada godina, a da je u perihelu, tački „najbližoj“ Suncu, opet mnogo dalje od svih osam poznatih planeta. S obzirom na to da proračun ukazuje i da je manje mase od Neptuna, a time i manje gravitacione moći, ne može da ima značajniji uticaj na dešavanja na Zemlji. Izvesno je manji od uticaja ostalih planeta, pa i džinovskog Jupitera, koji je višestruko bliže našem „trećem kamenu“ od Sunca.

Nibiru posvećenicima sve ovo, naravno, ne smeta da iznova pronalaze „dokaze“ o sudbonosnom i apokaliptičnom „ulasku“ nove planete u Sunčev sistem i da to potkrepljuju raznim spekulacijama, fotografijama i video zapisima u kojima se najčešće odsjaj sočiva kamere proglašava za dotičnu planetu. Pominju se, naravno, vanzemaljci i istorija, navodno „znanje“ Sumeraca i Egipćana, kalendar Maja, hipotetička zgasnuta zvezda starogrčkog imena Nemezis, biblijsko Otkrovenje i tako dalje. Mnogi „Nibirutardi“, kako ih ponekad oslovljavaju drugi korisnici mreže, obično to rade iz zabave. Pojedini i zbog zarade, jer ovakvi video klipovi često imaju zavidan broj pregleda. Valjda ih je najmanje koji uživaju da zastrašuju ljude, ali i onih koji u priču zaista veruju. Ipak, da ovo poslednje i nije baš sasvim sigurno pokazuje i internet fenomen „Zemlje – ravne ploče“, u kojem se, na sličan način, potpuno iracionalnim „dokazima“ osporava čak i Zemljin loptasti, odnosno geoidni oblik. I takva priča, za današnje uslove, dobila je neshvatljivo mnogo pažnje na internetu. Moguće je da neko pogrešno shvati savremenu naučnu ideju „holografskog“ univerzuma, po kojoj je, takođe matematički dokazano, dozvoljeno projektovati trodimenzionalni prostor svemira iz ravni, pa čak naprimer i sa kružnice, poput „horizonta događaja“, uslovno rečeno „kružne ovojnice crne rupe“. Ali, činjenicu da poznatom prostoru ne nedostaju dimenzije niko ne spori. Naprotiv, omiljena ideja fizičara i jeste da najverovatnije postoji 11 dimenzija, prema takozvanoj „M teoriji struna“.

Ali, dobro. Nije baš sve tako crno čak ni u izmišljenim pričama. Mentalna gimnastika, pa i razmišljanja o nepostojećoj planeti Nibiru, bar donose zaključke tipa „Šta bi bilo kad bi bilo“. Pomalo „spušta na zemlju“ i pokazuje da civilizacija ima o čemu da razmišlja u sopstvenom napredovanju ka potpunijem znanju i savladavanju možda i neslućeno većih izazova. Naša nemoć, na primer, da skrenemo sa putanje galaksiju Andromedu koja će se za nekoliko milijardi godina ionako sudariti sa Mlečnim putem možda je samo obično neznanje, ko može da kaže da to nije tako?

U svakom slučaju, astronomija ne spori da su se i Nibiru ideje, slične stvari u interakcijama i promenama orbita planeta nekada zaista dešavale, naročito u vreme nastanka Zemlje. A, da li to onda znači da će i ponovo? Zašto bi? Panta rei, kako rekoše, sve teče i sve se menja. U neposrednoj budućnosti, narednih decenija, nema, kažu, ni nagoveštaja da će se bilo kakva ogromna planeta pojaviti u našoj blizini jer to jednostavno ne može biti neprimećeno, prkosi logici da takvu informaciju istovremeno krije desetine hiljada profesionalnih i astronoma amatera. U dalekoj budućnosti? Ko zna, možda će se preciznije znati za otprilike 200 miliona godina, dok se Zemlja još jednom, zajedno sa Suncem, okrene oko galaktičkog centra? Toliko vremena jeste potrebno za pouzdan odgovor šta se sve na toj putanji nalazi. Kako god, ljudi i jesu tu da razmišljaju o izazovima budućnosti, pa i o potencijalnim udarima asteroida, promeni mesta magnetnih polova koja se dešava na nekoliko stotina hiljada godina i koja je, spekulišu mnogi, već zakazana za ovaj ili sledeći milenijum… A stići će nekada i ta nova ledena doba, menjaće se i orbita planete, dužina dana i godine, kao što je, uostalom, dokazao srpski naučnik Milutin Milanković opisujući razloge cikličnih smena ledenih doba. Ipak, aktuelnu i „pravu“ Devetu planetu, sada čekamo malo drugačije raspoloženi. Matematički dokaz njenog postojanja samo je uvod u vizuelno dokazivanje, teleskopima, što je i omiljeni posao astronoma. I poželimo im uspešnu potragu. Čekamo rezultate, najavljene u roku od nekoliko godina, kao dodatni korak ka boljem poznavanju svemira.

 

Autor: Bojan Obradović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *