Od kafana „Jugoslavija“ i „Dva brata“ do kafane „Krajina“ je velika ledina, sa stazom po sredini. Negde na polovini ove staze nalazi se mali kiosk Krste Ristića – Makedonca. U njemu su se prodavali duvan, papirići, cigarete i novine. Krsta „Makedonac“ je imao tri sina, najstariji je radio kao mašinovođa, srednji Petrun je bio bravar, a najmlađi Danilo je završio fakultet i radio je u Topionici kao privredni rukovodilac. Sa desne strane Kriveljskog puta, od krivine, gde je zidani most (kod kolarske radionice), nalazi se više seoskih prizemnih kuća. Iznad ovih kuća počinje jedna ulica, paralelna sa Kriveljskim putem, do raskrsnice, iznad kafane „Jugoslavija“. Ovaj deo Bor-sela, naseljavaju stare borske porodice. Između ostalih: Simonovići, Džonići, Đurići, Pavlovići, Dragulovići, Janoševići, Ilići i drugi. Ova uličica sa svoje desne strane ima, takođe, više kuća. Najveća je bila kuća porodice Pere Tomića. U ovoj prodici bilo je dvoje dece, ćerka Marija i sin Sava. U ovom gornjem delu Bor-sela, žive porodice Milić (deca Vlada, Ljuba, Mirjana i Marjan), zatim Barbulovići, Petrovići, bilo je i podstanara, Crnčevići, Čolovići, Kečenovići, Lazići, Bakrači, Guševci i drugi. Ovde je živela i porodica Mađarević. Iz ove porodice je, pored ostalih, i Petar Mađarević (i danas živi u Boru), nekadašnji prvak sveta u padobranstvu, negde posle Drugog svetskog rata.
Ako se krene, iz pravca severnog dela Bor-sela, polazi takođe još jedna ulica, Severna ulica. Sa leve strane ove ulice, na samom početku, bila je, u to vreme, čuvena „podrinska kuhinja“ kod Bore Vasića – Podrinca. U ovoj kuhinji hranili su se rudari – samci. U njoj se prodavala hrana samo u „porcijama“. Tu nije bilo mesta da gosti sede, već se hrana odnosila kućama. Sledeća veća kuća, takođe sa leve strane ulice, bila je opet kafana (mislim da se zvala „Kod Rgoćanina“). Ispod ove ulice je jedna mala uličica. U ovoj ulici, kuće su bile samo sa desne strane. U prvoj kući, od raskrsnice, nailazi se na veću kuću, tu je bila „Darina kafana“. Vlasnik ove kafane bila je neka tetka Dara i njena ćerka Gina. Da bi mogle da izlaze na kraj sa pijancima, zaposlile su nekog Petra Bajkovića koji je radio kod njih kao kelner, ali je više služio kao izbacivač pijanaca i onih koji su pravili nered u kafani. Do ove kafane, nalazila se kuća porodice Grujaković, to je bila mala stolarska radionica. U porodici Grujaković bilo je troje dece, sin i dve ćerke. Sa ovom kućom, bila je spojena sledeća kuća. U njoj je bila berbernica „Kod Steve Brice (u ovoj kući živela je baba Mica, sa ćerkom Cvetom i sinom Stevom). Od ove kuće, nizbrdo, silazilo se do Borske reke, odnosno do pomenute „Savine kafane“. Ponovo se vratimo na početak Severne ulice, kod „podrinjske kuhinje“. Sa desne strane ove ulice, nalaze se samački stanovi, popularno nazvani „kasarne“. U ovom kraju nije bilo uputno zamrknuti, zbog čestih tuča. Tuče su u ovom karju bile sasvim prirodna pojava. Idući dalje, desnom stranom ove ulice, nailazi se na više seoskih kuća koje se nalaze na padi- ni brda. Od ovih kuća dolazi se do jednog velikog jarka. Ovaj jarak je na jednom delu poprečnog puta ozidan, tako da se put ne prekida. Tu se nalazi veliki plac sa kućom porodice Radulović. Iza ovog placa nalaze se kuće porodica Pavlović, Matejić, Ćosić, Vojinović i drugih, ali najveća kuća na tom potezu je kuća porodice Ilić. Glava ove porodice (veoma brojne), bio je Naka Ilić, poznati kovač. Imao je četiri sina: Vladu, Dragija, Zdravka i Ljubu i dosta unučadi. Iznad pomoćne kuće Ilića, bila je još jedna kuća. Kuća je bila na sprat, a vlasništvo je preduzimača Krste Markovića. Desno su bile dve kuće ruskih emigranata Mojsija – molera i Antona – građevinskog bravara. Nakon ovih kuća, na jednom uzvišenju, je vilika Osnovna škola, sa pomoćnim prostorijama i zgradama. U ovoj školi, u to vreme, radili su kao učitelji Boža i Vera Popović (Boža je bio upravitelj škole), Vidosava i Petar Mundrić, učiteljica Milica Mitrović i drugi. Ova škola je imala veliko školsko dvorište ograđeno drvenim tarabama. Dvorište se sa svoje severne strane, graničilo sa velikim jarkom (ranije pomenut). Sa južne strane je takođe veliki ambis, u čijem se dnu nalazila kuća pomenutog Krste Markovića. Iznad osnovne škole, ili sa zapadne strane, bilo je više prizemnih seoskih kuća. Sa jugozapadne strane osnovne škole, vodila je jedna ulica, koja je služila školi za dolazak đaka, a i za dovoz ogreva i drugih stvari potrebnih školi. Koristile su ovu ulicu i one kuće koje su još od ranije postojale iznad škole (o ovoj ulici nešto kasnije). Na ulaznoj strani sa južne strane bilo je više kuća, ali je posebno bila važna česma poodice Adamović. Ova česma je koristila, kako đacima, tako i celom ovom kraju. Vratićemo se ponovo na „severne kasarne“. Ako prođemo pored „podrinjske kuhinje“, videćemo sa leve strane ove ulice više prizemnih kuća, a naročito od pomenute raskrsnice. Idući dalje tom ulicom i prelazeći jarak, dolazimo do jedne dvospratne zgrade jedne druge porodice Ilić. Ova porodica je i vlasnik već pomenute kafane „Krajina“, koja je odmah ispod njihove stambene zgrade. Jedna uličica prolazi veoma strmo pored ovih kuća i upaja se u Kriveljski put. Odmah ispod „krive stanice“, koja služi za remontovanje korpi, korišćenih u vazdušnom transportu krečnjaka iz Malog Krivelja za Topionicu Rudnika. Majstor za remontovanje ovih korpi je u to vreme bio Krsta Bogdanović (iz brone porodice Bogdanović iz Velikog Krivelja). Ali pređimo na drugi deo ove ulice. Sa desne strane „krive stanice“ je stara zgrada bivše Opštine Bor, koja je prerađena za četiri porodična stana. U ovoj zgradi, živeli su u to predratno vreme, Đurovići (pored roditelja Andrije i Krstinje – Kiće, bila su prisutna i deca, Draguna – Maša, Dragutin – Mure, Dragoljub – Ćuša i Olga – Seka); druga po redu stanova, bila je ruskoeška porodica Umrihin (nisu imali dece), kasnije se useljava porodica Mileta, koja takođe nema dece. U trećem stanu (po redu) stanovala je ruska porodica Stratij, u ovoj porodici takođe je bilo četvoro dece (Vera, Vasilij, Nikolaj i Jelena) i četvrta porodica u ovoj zgradi su Balkovići. I u ovoj porodici bilo je takođe četvoro dece (Pavica, Ivan, Vjekoslav i Robert). Svaka porodica je imala svoje pomoćne prostorije i svoju baštu. Zajedničko je bilo veliko dvorište. Iznad ovih bašti je nekoliko seoskih kuća. Među ovim porodicama je i porodica Adamović sa tri sina. Tu se nalazi pomenuta česma sa hladnom i pitkom vodom. Iznad ovih kuća je već pomenuta ulica koja vodi prema Osnovnoj školi, a iznad ove ulice je veliki rudnički senjak. U senjaku je radilo više radnika u tri smene. Imali su i mašinu za pakovanje sena ili slame. Iznad senjaka je nekoliko prizemnih kuća, u kojima pored ostalih živi i porodica Nikolić, sa decom Danicom, Gijom i Nikolom. Na kraju, iznad ovih kuća je tada poznato brdo, koje smo nazivali „Piramida“.
Od „Piramide“ vodi strma ulica, sve do crkvenog dvorišta i spaja se sa „kriveljskim putem“. Uz sam „senjački put“, negde na polovini puta, nalazi se veoma velika kuća Sime Jovanovića, veoma bogatog čoveka iz Bora, kome je pripadala polovina Brestovačke banje. Sima Jovanović je više puta biran za predsednika Opštine Bor. Jovanovići su bili brojna porodica. Bilo je dosta dece deda Siminih unuka (Simica, Momčilo, Jelisaveta, Jovanka, Bojana, Dubravka, Dušanka, Miodrag, Milena i Olga). Pored velike kuće za stanovanje, Jovanovići su imali više pomoćnih prostorija. Preko ulice je veliki magacin za žitarice („Simin mlin“), a ispod kuće su imali pekaru (u ovoj pekari je radio pomenuti pekar Cvetković). Ispod „Siminog mlina“ nalazili su se, na velikom prostoru, zidani objekti zvani zajedničkim imenom „štala“. U krugu „štale“ bilo je nekoliko stambenih kuća u kojima su stanovali radnici „štale“. Ove radnike nazivali su zajedničkim imenom „štalci“. Šef „štale“ bio je neki Uroš. U „štalu“ se ulazilo iz dva pravca „senjačkog puta“. Ulazilo se u „štalu“ preko jednog mosta. Ispod zgrada „štale“ je bio prazan prostor – ledina, koji se spajao sa Kriveljskim putem. Preko Kriveljskog puta, nalazilo se veoma veliko crkveno dvorište. U ovom dvorištu je crkva u kojoj je duže vreme radio pop Andreja Đorđević, a njegov poklisar i zvonar bio je Nikola Crkvenjak, ruski emigrant. Od kapije ovog crkvenog dvorišta, do crkve, staze su bile popločane, kao i staza oko crkve i do zvonare. Od velikog crkvenog dvorišta prema istoku i jugu, počinjali su rudnički objekti (elektromašinska ra- dionica, „burgijara“, kompresorska stanica, „lamparija“ i izvozno okno „Vajfert“). Kriveljski put, kod „lamparije“, natkrivao je nadvožnjak, preko kojeg su išle korpe (žičara). Ovim korpama – žičarom transportovao se krečnjak (topitelj) za topionicu rudnika. Jugoistočno od „štale“, nalazili su se bazeni za hlađenje kompresorske vode i veliko kupatilo za rudare. Sa ovim objektima rudnika završavam potez Bor-sela.
Propustio sam da opišem još jedan deo Bor-sela, što činim ovim putem. Od kafana „Jugoslavija“ i „Dva brata“ je velika ledina, sve do kafane „Krajina“. Polazeći sa desne strane od kafane „Jugoslavija“, na ukrštanju strme ulice koja ide od „severnih kasarni“ i paralelnom uličicom sa Kriveljskim putem, nalazi se, na samom uglu velika kuća, sa još većom baštom, neke Ruže Vladanović. (Kad joj je poginuo muž u borskoj jami, ponovo se udala, za poznatog u to vreme, Nikolu, žandarmerijskog narednika.) Od ove kuće ide jedna uzana ulica. Sa leve strane ove ulice je pomenuta ledina, na kojoj je jedini objekat kiosk Krste Makedonca. Sa desne strane ove ulice, nižu se više kuća. Prva kuća u ovom redu je kuća porodice borskog molera Stankovića (u ovoj porodici bilo je troje dece: Budimir, Danica i Slobodan). Dalje je velika dvospratna zgrada, sa stanovima za izdavanje, a odmah do ove kuće je kuća neke Ruže i Vlajka Ilića – šnajdera. Poslednja kuća u ovom nizu je pomenuta kafana „Krajina“. U podrumu – suterenu ove zgrade, bila je tada poznata potkivačka radionica kod majstora Ramboseka. Od ove kuće, na dalje, do nadvožnjaka nema kuća, sem crkve sa spomen-česmom sa leve strane Kriveljskog puta.
Tako sam ja zapamtio Bor-selo pred Drugi svetski rat. Prema ovom viđenju, Bor-selo se prostiralo od starog groblja, odnosno kafane Save Miroša, do Senjačke ulice, odnosno „štale“, a ispod Kriveljkog puta, do crkve.

Autor: Dragoljub Đurović Ćuša

Izvor: Narodna biblioteka Bor

Preuzeto iz Beležnice br. 17

Dragomir Đurović – Ćuša je bio jedan od učesnika više tribina pod nazivom „U potrazi za identitetom grada“, koje je u čast stogodišnjice od osnovanja borskog rudnika organizovala Narodna biblioteka Bor tokom 2004. godine. U isto vreme, Dragoljub Đurović je zapisao svoja sećanja na stari Bor i taj svoj rukopis velikodušno ostavio na čuvanje Zavičajnom odeljenju Narodne biblioteke Bor.
Iako svesni svih zamki koje maglovito sećanje na davna vremena može da postavi, smatramo da je rukopis „Stari Bor“ ipak jedno dragoceno svedočanstvo o jednom vremenu koje je davno iza nas, o Boru kojeg više odavno nema. O Boru kakvog mlađe generacije nisu mogle zapamtiti, i o kojem mogu slušati samo od starijih Bor(č)ana, sve dok bude bilo onih koji bi o tome znali i mogli govoriti.
Prisećajući se starog Bora, kaže Dragoljub Đurović u uvodu, naročito iz treće decenije prošlog veka, Bor, kakvog sam zapamtio, delovao je kao grad u razvoju. Već tada je Bor imao obeležja koja predstavljaju grad (kafane, hotele, trgovine, bioskope, osnovne škole, rusku i francusku školu, bolnicu, poštu, „apsanu“, delimično betonirane trotoare i delimično kaldrmisanu glavnu ulicu). Jedno kratko vreme imao je i dve crkve. Postojala je apoteka, biciklistički servis, zidana pijačna zgrada i drugi objekti, obeležja grada. Taj i takav Bor, bio je podeljen na pet reona, koji su se nazivali: Bor selo, Francuska kolonija, Stara kolonija, Bor varoš i Nova kolonija.
U Boru je bilo više izvora pitke vode i česama „na točak“ za izvlačenje vode. U to vreme u Boru je postojala Opštinska vlast, sa svojom administracijom, „pandurima“, policijskim službama, žandarmerijom, finansijskim inspektorima („finansi“) i već pomenutim zatvorom. Postojala je i mala električna centrala za osvetljavanje „varoši“. U takvom Boru, delovalo je brojno „Sokolsko društvo“. Postojao je „kamerni“ orkestar, duvački orkestar (uniformisan u rudarsku svečanu uniformu). Povremeno je radilo i malo amatersko pozorište, delovala je i mala biblioteka. Dnevna štampa je dolazila svakodnevno. U Boru je u tom periodu živelo više različitih nacionalnosti… Pokušaću da takav Bor predstavim u nastavku ovog opisa. Verovatno ću nešto ili nekoga da propustim, ali toliko doseže moje pamćenje, kao i pamćenja drugih koji su mi ponešto kazivali iz svog sećanja na stari Bor, na čemu im se zahvaljujem.
Dragoljub Đurović u uvodu svojih „Sećanja“ kaže još i ovo: Podstaknut ovim razgovorima (tribine „U potrazi za identitetom grada“, prim. uredn.), upustio sam se u opisivanje „starog Bora“, na osnovu svojih, pomalo bledih sećanja. Pored ovog „opisa“, pokušao sam da „skicom“ prikažem taj „stari Bor“ kojeg se sećam. Najvećim delom, takav Bor više ne postoji. „Progutao“ ga je rudnik. U ovom „opisu“, kao i na „skici“, najverovatnije ima propusta i nedorečenosti. Međutim, tako i toliko dopiru moja sećanja. Ukoliko neko bude imao vremena i volje da ovaj opis pročita, neka te promašaje preskoči.
Imajući u vidu sve Dragoljubove „propuste i nedorečenosti“, ako ih ima, redakcija Beležnice je ipak odlučila da ovaj rukopis objavi u nastavcima, i time dâ još jedan svoj doprinos osvetljavanju i rasvetljavanju prošlosti našeg grada i rudnika. Rukopis će biti prezentovan čitaocima Beležnice u svom izvornom obliku, sa manjim lektorskim i korektorskim ispravkama redakcije.
Svi oni koji u tekstu „Stari Bor – sećanja“ prepoznaju propuste, uoče nedorečenosti, dobro su došli da na istim ovim stranicam ispričaju ono čega se sâmi sećaju.
Sve to u ime starih generacija Bor(č)ana, starog Bora, ali i mlađih Borana i ovog današnjeg Bora, u ime starog i novog, u ime prošlosti i budućnosti.

Dragoljub Đurović – Ćuša bio je stari Bor(č)anin. Preminuo je pre nekoliko godina. Čitav svoj životni i radni vek proveo je u Boru. Bio je Komercijalni direktor Fabrike opreme i delova, Tehnoprometa, upravnik Radionice na Površinskom kopu, bio je i trener Bokserskog kluba. Bio je i dobar čovek, omiljen i poštovan među radnicima. Tako kažu.
Imao je veliku želju da rukopis koji je poverio zavičajnom odeljenju bude jednog dana objavljen i njegovo sećanje na Bor sačuvano od zaborava. Nažalost, nije dočekao ovaj broj Beležnice. Umro je početkom novembra. Redakcija Beležnice i zavičajno odeljenje Narodne biblioteke Bor će mu ispuniti ovu želju. I zbog njega i njegovog velikog truda i zbog svih nas koji o prošlosti svoga grada moramo znati mnogo više.

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *