4. Autobiografija o vremenu
Dva obična rokovnika većeg formata.
Prvi rokovnik crvene boje. Poklon Skupštine opštine Bor. Na prvoj strani kitnjastim rukopisom piše: Dušica Dunja Pavlović: Dnevnik.
Drugi rokovnik crne boje. Poklon Rudarsko-topioničarskog basena Bor. Na prvoj strani nervoznim rukopisom nažvrljano: Petar Pavlović: JA.
Dva rokovnika.
Dva dnevnika.
Dve sudbine.
Jedan život.
Sve sam pročitao. Sve mi je poznato, ali neki detalji su me iznenadili.
Oni su svoje dnevnike pisali u običnom rokovniku običnom olovkom. Vremenom olovke su se menjale. Menjali su se i njihovi životi.
U njihovom rukopisu vidi se njihova duša. Prepoznajem svaki njen titraj.
Svoje dnevnike i svoje živote ostavili su meni.
Shvatam poruku.
Moram da pišem.
Ali, kako…
Ja svoj dnevnik nikada nisam vodio. Život živim i pamtim. Ponešto opraštam. Ali ne zaboravljam.
Sada moram da pišem. Bar toliko im dugujem.
Ne pišem olovkom kao oni. Možda zato i neće biti duše u ovom rukopisu.
Rukopisu?
Može li se rukopisom nazvati pisanje na tastaturi kompjutera, ili, preciznije, na ekranu monitora? Ima li duše u stalnom menjanju kursora i slova, ili u skoro bešumnim dirkama tastature? Ali to je cena savremene tehnologije.
Uostalom, duša nije u mašini, nego u čoveku.
Kombinujem i dopisujem njihove dnevnike sopstvenim sećanjem…
Sklapam kockice mozaika života i smrti…
Time se ne iskupljujem. Samo vraćam dug.
I njima i sebi.
Naknadno pišem neku vrstu odloženog dnevnika. Ako uopšte takva vrsta postoji.
Ili da to nazovem “Autobiografija o vremenu”?
Zaključke prepuštam vama.
Ne budite prestrogi sudija.
Budimo realni: živelo se u zlu vremenu.
I živi se još uvek. Svako nosi svoj krst.
Ne tražim opravdanje, ali moglo je i drugačije.
Zašto nije?
Odgovor moramo naći zajedno.
Meni samo pada na pamet početak Tolstojeve Ane Karenjine:
“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.”
Biće boljih dana…
nastaviće se….
Autor: Miloljub Milošević, bivši novinar TV Bor
(Iz neobjavljenog romana „Kako sam preskočio svoju senku“)
